U Njegoševom parku u Podgorici, na lijevoj obali Morače, nedaleko od poznatog Blažovog mosta, opijelom koje su služili sveštenici Mitropolije crnogorsko-primorske i prigodnom svečanošću kojoj je prisustvovao veliki broj građana, juče je odata pošta Ljubu Jevtiću, Srbinu iz Srebrenice, kojeg su prije tačno sto godina, 16. septembra 1916, tu strijeljali austrougarski okupatori.
Priča i konkretniji podaci o ovom čovjeku potonuli su u zaborav i nestali u maglinama i burama minulog vijeka, tako da je preteklo samo skromno spomen-obilježje koje su mu poslije Prvog svjetskog rata s poštovanjem tu podigli zahvalni građani Podgorice. Spomenik je tu čamio u korovu i zub vremena je činio svoje sve do prije pet godina, kada je istoričar Vukić Ilinčić jednim kratkim tekstom podsjetio na ovog zaboravljenog heroja i podstakao akciju da se njegov spomenik obnovi i uredi.
Na skromnom obelisku od bijelog mramora, ispod krsta u lovorikama, piše: „Ljubo Jevtić, dobrovoljac iz Bosne – Srebrenica, strijeljan od neprijatelja 16.IX – 1916. god”, a na poleđini samo: „Podigoše građani Podgorice”.
Do danas je, ipak ostala zagonetka ko je bio taj mladi čovjek i zašto je strijeljan. Jednu verziju, jedini potpuniji pisani trag, ostavio je istoričar Ilinčić, koji tvrdi da je Jevtić bio jedan od onih Srba iz Bosne i Hercegovine koji su prebjegli u Crnu Goru da bi izbjegli austrougarsku mobilizaciju, koji nijesu htjeli da obuku vojnu uniformu crno-žute monarhije i uzmu njeno oružje da bi vojštili na braću u Srbiji i Crnoj Gori:
– Početkom 1916. godine, odnekud je sa nekoliko svojih drugova došao u Crnu Goru – piše Ilinčić - i nakon kapitulacije Crne Gore, januara 1916. godine, pokušao da preko Skadra ode u srbijansku vojsku, koja je zajedno sa saveznicima bila već u Grčkoj. Međutim, okupator ga je otkrio, uhapsio i osudio na smrt iste godine. Iz Kaznenog zavoda Jusovača odveden je na gubilište u okovima, a prije toga podgorički paroh Joko Leković ga je ispovijedio. Paroh Leković je tajno pozvao Podgoričane da u što većem broju prisustvuju strijeljanju ovog srpskog patriote, što su oni i učinili. Streljačka četa sprovodila je Jevtića kroz dugi špalir građana, koji su mu klicali, plakali i bacali cvijeće. Svoje poslednje trenutke Ljubo Jevtić proveo je pred streljačkim strojem ispred današnje Skupštine Crne Gore, 16. septembra 1916. godine, držeći se ponosno, hrabro i uzvikujući parole protiv tiranije crno-žute monarhije...
Po drugoj verziji, koja je tinjala i do ovih vremena preko potomaka doprla iz sjećanja starih Podgoričana, Jevtić je u Podgoricu dospio kao austrougarski vojnik nakon kapitulacije i okupacije Crne Gore 1916. godine. U jednom trenutku, u jeku krvavih okupatorskih represalija protiv malobrojnih komitskih grupa, onih koji nijesu htjeli da se saginju i odlažu oružje, krvlju orošeno i slavom ovjenčano na Mojkovcu u herojskoj bici za spas srpske vojske i naroda, i Jevtić se našao u streljačkom stroju i dobio zadatak da puca u zarobljenu i povezanu braću.
On je, međutim, bacio okupatorsku pušku: „Evo glava, ali ne mogu pucati u braću...”
Naravno, i on se ubrzo našao pred streljačkim strojem jer glavnokomandujući, zloglasni austrougarski guverner za Crnu Goru Viktor Veber, nije znao šta je patriotizam i rodoljublje, šta za čovjeka ovog podnebesja znači vojnička čast i dostojanstvo – nije znao da ima posla sa onima koji su „mrijet naviknuti...”
Budo Simonović


Ugledao se na Đulju Jovanova

Ljubo Jevtić je tog septembarskog dana prije sto godina „dopisao” etičku bibliju Marka Miljanova, njegove „Primjere čojstva i junaštva”, kao da se ugledao na viteškog Kuča Đulju Jovanova, koji je odbio ponudu skadarskog vezira Mahmut-paše Bušatlije da uzme barjak i pred njegovom vojskom krene na Kuče:
„Čestiti pašo, ne dopušta mi čast da dižem tvoj barjak na moju braću! Vezir spušti konopac pokraj barjaka, govoreći: „Uzmi, Đulja, barjak pred vojskom, ali konopac na grlo!”
Đulja: „Pomozi Bože, hoću konopac na grlo, a ne barjak na Kuče!” Penje se na šticu koja je za vješala načinjena. Viseći barjak okrenu iza sebe, a konopac na grlo namače.
Vezir: „Još jednom, Đulja, velju: uzmi barjak carski, da ti ne miču šticu ispod nogu!”
Đulja: „Sam ću ja, pašo, mać` šticu, da se ne muče tvoji Turci!” – kazao Đulja, kako piše Marko Miljanov, i zaklatio se na vješalima...


Ulica

– O imenu Ljuba Jevtića odavno razmišljamo da ga kandidujemo da ponese njegovo ime neka od podgoričkih ulica – veli Cvetko Vukčević, dugogodišnji predsjednik komisije koja brine o imenovanju ulica u Podgorici – ali, nažalost, još nemamo nekih bližih podataka o njemu. On je svakako simbol prkosa i herojskog otpora austrougarskom okupatoru i razmišljamo o tome da možda dvije susjedne ulice nazovemo imenima Ljuba Jevtića i Petka Uskokovića. On je smogao snage i hrabrosti da na Bogetićima, 1917. stane pred švapski streljački stroj i zamijeni svog mlađanog sinovca Krsta, koji je kao talac, ni kriv ni dužan, bio osuđen na smrt.